Ivica Nikolić

emedjimurje – interview – 28.01.2019.

https://emedjimurje.rtl.hr/vijesti/drustvo/3328583/zoran-kolaric-ne-postoje-dosadna-mjesta-ili-dosadna-lica-postoje-samo-dosadne-fotografije/


‘Za mene fotografija bez sadržaja, priče, emocije i reakcije koliko god tehnički bila savršena je kaovanjska ljepota bez duše, samo dobro pakiranje’

Još do nedavno fotografija je bila nedostižna velikoj većini ljudi, no međutim pojavom prvih digitalnih aparata i pametnih telefona postala je sastavni dio naših života. Fotografija je ponajviše zastupljena u medijima i društvenim mrežama poput Instagrama, Facebooka ili Twittera.

Fotografije Zorana Kolarića iz Čakovca

Iako se danas fotografijom možemo baviti svi, rijetki su oni koji iskaču iz ove gomile svojom kreativnošću i vlastitim fotografskim potpisom. Jedan od njih dobro nam je poznati čakovečki street fotograf i zaljubljenik u fotografiju Zoran Kolarić.

– Po struci sam kompjuterski programer. Većinu slobodnog vremena ispunjavam koncertima, kazalištem, filmovima, čitanjem knjiga, putovanjima i fotografijom. Pokušavam biti i uživati u slow motion modu – sa osmijehom na licu kazao je nadasve zadovoljni Zoran. Naučio sam da je u fotografije manje više. Tako i u interesima, hobijima pokušavam da to bude kvaliteta a manje kvantitet. I da otkrivam te trenutke.

Još od malenih nogu Zoran je bio sklon umjetničkom izražavanju, od ilustracija i crtanja stripova u osnovnoj školi, preko izrade plakata u srednjoj, te crtanja karikatura i portreta. Usput je radio nešto malo fotografije, ali nije bio tome toliko posvećen što zbog nedostupnosti i skupoće analogije i filma u ono vrijeme, što time što je bio okupiran prije spomenutim aktivnostima.– Bez obzira na motiv i tehniku, fotografija je aktivnost koja me spaja sa životom. Pogotovo danas kada je sve brzo, ekspresno, prenatrpano sadržajima, fotografija omogućuje da se povežem sa trenucima, djelićima sekunde od koji se zapravo sastoji život. Omogućuje mi posvećenost i razumijevanje tih sitnih niti koje tkaju mrežu života: trenutka, pokreta, emocija, reakcija, svjetlosti i tame u meni i oko mene – kazao je Kolarić.

Jeste li znali da će „danas“ u jednom danu biti objavljeno više fotografija nego što ih je uslikano u dvadesetom stoljeću?

– Fotografija je za mene na neki način vizualna poezija, kao što je film vizualna proza, koja mi omogućuje da u jednoj jedinoj fotografiji, jednom kadru pokažem i donesem pred promatrača ponekad dio nečijeg života, a često i sav taj jedan život. Fotografija iako je na prvi pogled vizualno razmišljanje o životu izvan i oko mene, način na koji je donosim kroz svoje fotografije je i na neki način i moja autobiografija i/ili moj stav prema onome što me okružuje. Fotografija je oblik meditacija – trenutak vremena, zaustavljeni djelić sekunde. Zamrznuti motiv sa jedne strane fotoaparata i ja sa druge. Zaustavljeno vrijeme – govori nam Zoran, poznati čakovečki fotograf.

Ulična fotografija, portreti, koncerti i plesni pokret postali su dio Kolarićevog života i stvaralaštva, pa se tako 2018. odvažio i na istraživanje i stvaranje osobne fotografske estetike jednoj od najzahtjevnijih fotografskih portretnih formi – aktu. Sklad i ljepota ženskog akta u igri svijetla i sjene.

– Na moje fotografski stvaralaštvo utjecao je velik broj fotografa i umjetnika, to niz autora čije foto monografije stoje na mojoj polici sa knjigama: Koudelka, Larrain,Webb, Erwitt, Lindberg, Newton, Saudek, Maier, Kertesz, Salgado, Ronis, Brassai, Guller, Doisneau, Sudek… Iz dana u dan otkrivam nove klasične i moderne autore, koje sve neizmjerno poštujem i u čijim fotografijama nadasve uživam. Svaki puta kada im se se vraćam u njihovim fotografijama otkrivam neki novi savršen detalj, neku novu ljepotu.

To su kameni temeljci na kojima pokušavam izgraditi svoj vlastiti stil i estetiku – sa osobitim ponosom kazao je Zoran Kolarić, poznati čakovečki fotograf.

– Ne volim raditi turističke razglednice. Milijunti put fotografirati iste motive, ista mjesta, iste ljude na isti način u isto vrijeme, na taj isti način viđeno u turističkim vodičima. Ako me i uhvati neki ‘potrošeni’ motiv, tada ga pokušam vidjeti na drugačiji, svoj način, donijeti mu neku svoju priču koju ću utkati u njega. Jednak pristup imam i kada radim portrete.Ne postoje dosadna mjesta ili dosadna lica. Postoje samo dosadne fotografije – uvjerava nas Zoran. Kako sam s vremenom shvaćam što jest dobra fotografija tako sve više gledam kako je nešto pofotkano, a ne samo i jedino što je fotografirano. Koliko vidim i osjećam sebe ili nekog drugog kao autora u fotografiji koju radim. Svakom se desi dobra, čak odlična fotografija u životu. Ali niz dobrih, odličnih fotografija je ono što stvara samo znanje, iskustvo i rad nekog fotografa – kazao je Kolarić.

– Ulična fotografija je esencija, srž fotografije. Ja je volim zvati i fundamentalnom fotografijom. U uličnoj fotografiji vas neće izvući skupa oprema i postprodukcija. Ili je fotograf ulovio trenutak ili nije. Kako je to fotografija trenutka tako zahtijeva brzo razmišljanje i reakciju spojeno sa poznavanjem fotografskog jezika, tehnika i mogućnosti svoje foto opreme. S jedne strane čini te vitalnim, ali te brzo i potroši. To je poput meditacije.

Kroz promatranje i reakciju jednostavno se stopim sa svijetom oko sebe. Kad si uzmem tih sat ili nekoliko sati za ulične fotografske šetnje, potpuno sam u tom prostoru kroz koji prolazim i ostavim sve drugo za sobom. Kao da me taj prostor na neki način ispuni i popuni. Kad se vratim kući kao da sam drugačiji, potpuniji za susrete, iskustva, lokacije koje vjerojatno ne bih primijetio da ih nisam promatrao okom fotografa – kroz osmijeh zadovoljstva govori nam Zoran Kolarić.‘Street fotografija je vizualno istraživanje života na javnom prostoru. Istraživanje odnosa ljudi, ljudi u prostoru, isprepletenost ljudi i prostora’

– Kroz svoje ulične fotografije pokušavam uvijek otići korak dalje i ispričati vizualnu priču koja se neće svesti samo na zaustavljen i zabilježen trenutak nečijeg života. Izborom motiva te elementima same fotografije pokušavam da fotografiji dam život i prepoznatljivost i van toga prostora i vremena. Neki oblik univerzalnosti koji će uvijek imati svoju aktualnost.  Dobra fotografija se prepoznaje, ako nadživi svoje vrijeme i ostane u memoriji promatrača – uvjerava nas Zoran Kolarić.

Kada mi netko pri susretu sa mnom spomene neku fotografiju od prije neki tjedan ili godinu, znam da da sve to ima smisla i da sam uradio dobar posao. Da je fotografija doprijela do publike, promatrača i ostala kao dio nečijeg života.

‘Za mene fotografija bez sadržaja, priče, emocije i reakcije koliko god tehnički bila savršena je kao vanjska ljepota bez duše, samo dobro pakiranje’

– Uživam u finoći nijansi crno bijele fotografije, njenoj moći da dobrom kompozicijom više naglasi priču. Boja kao i kompozicija ili kao oštrina i ne-oštrina ili bilo koja druga tehnika služe mi da promatrača fotografije dovedem do onog što sam njome htio reći. A nisu same sebi svrhom, tako i boja kada je koristim služi tom cilju. Iako me prepoznaju po mojem crno bijelom fotografskom rukopisu, ne znači da u budućnosti neću raditi i neke ‘obojane’ cikluse fotografija –  otkriva nam Kolarić.

– U digitalnim smo vremenima pa digitalno. Ali bih sretan da jednom nađem vremena i za analogno kroz sve ono što ona daje u svom procesu nastajanja tako i konačnom rezultatu. Manje je više u fotografiji. Manje okidati a više promišljati fotografiju koju stvaramo. Težim stvarati fotografiju što više za vrijeme fotografiranja, a što manje u postprodukciji. To nas uči analogna škola. Postprodukcija je dio procesa stvaranja fotografije. Međutim ja je držim prvenstveno kao dopunu procesa, a ne kao alat korekcije – govori Zoran.Zorana mnogi poznaju kao fotografa sa stavom, ali i sa fotografskim autoritetom, o čemu svjedoče njegove mnogobrojne nagrade na međunarodnim salonima fotografije, međunarodne izložbe, te fotografske radionice ulične fotografije.

– Dobio sam otprilike više od 30 nagrada na raznim foto salonima. Fotografije su mi dosada prihvaćene za izlaganje u 40 različitih zemalja svijeta i na preko 80 foto salona i izložbi – kazao je Zoran.

No, autorska fotografija nije utrka za nagradama! Izlaganja, nagrade su dobre jer me čine vidljivim, te imam mogućnost predstavljanja svojega rada, kako moje fotografije tako mene kao autora. Daje mi mogućnost da vidim gdje sam kao autor u odnosu na druge autore, manje zbog nagrada, a više zbog toga jer se uvijek može učiti od drugih, međutim u tome je potrebna mjera – nadovezuje se Kolarić.

‘Samo jurenje za nagradama, je poput lajkova na fejsu, može vam se lako dogoditi da uđete u mainstream, da počnete podilaziti širokoj publici i očekivanjima, da se zatvorite u određene ladice i šablone i suzbijete kreativnost i otvorenost prema svojim novim idejama i autorskom razvoju’

– Znanje treba dijeliti. A kad dajem primam. Uživam kada me netko tko je tek započeo sa (uličnom) fotografijom iznenadi svojom svježom idejom.Veseli me kada osjetim da se i ja drugima otvorio neke nove fotografske vidike otvori nečem novom. Također za početnike, ulična fotografija je odlična za start u svijetu fotografije, jer ne zahtijeva skupocjenu opremu, već zahtijeva dobro usvajanje fotografskih osnova – kazao je Zoran.

Na kraju, kada se gleda povijest fotografije i fotografskih autora ona je uz portrete bila i je jedan od temelja nosioca fotografije. Stoga s obzirom na nerazumijevanje i nesrazmjer bavljenja uličnom fotografijom u dijelu svijeta u kojem živim pokušavam zainteresirati što više fotografa da prepoznaju atraktivnost, ljepotu i važnost bavljenjem ovom vrste fotografije kako za samu fotografiju tako i za svijet i društvo u kojem živimo – govori nam Kolarić.– S obzirom da ljudi često hvale ne samo moj fotografski rad nego i moje tekstove o fotografiji i van nje, te kako smatram da znanje koje skupljam treba uvijek biti spreman dijeliti, odlučio sam se na hrabar korak u ovim vremenima, napisati knjigu o jednom od područja fotografija koja me zanima i kojom se bavim. Knjiga bi trebala biti ilustrirana mojim fotografijama. Ako se sve posloži kako treba, izdanje bi trebalo ugledati svjetlo dana krajem godine u edukativnoj biblioteci čakovečkog foto kluba – otkriva nam ovaj čakovečki fotograf, a njegove fotografije pogledajte u fotogaleriji.

 

FOTOKLUB ČAKOVEC Izložba članova na temu ‘Boja’ će vas oduševiti

 

Fotografija je zasigurno jedan od najsnažnijih medija, ako ne i najjači, dokle god u sebi nosi neku poruku ili priču. Sve što spada u čovjekov vizualni svijet sadrži boje i svjetlost. Zbog njihove svakodnevnosti često nam se događa da ih uzimamo zdravo za gotovo. 

No, ljepota i moć boja itekako su značajni u svijetu fotografije. Sklad boja, odnosno estetska privlačnost trebala bi biti povezana sa sadržajem da bismo dobili dodanu vrijednost u fotografiji. Upravo to sam tražila promatrajući fotografije članova Fotokluba Čakovec.

Pejzaži Filipa Lučina, Davorina Mancea i Davora Žerjavaočaravaju prekrasnim bojama iz kojih proizlazi dragocjena tišina i gotovo meditativna atmosfera. Smirenost i spokoj moguće je uočiti na fotografiji Nikole Hrženjaka, a svojim ga radom donekle slijedi i Vedran Vugrinec. Jesenski motivi autora Vanje Vukadinović i Silvia Benča toliko su raskošni da čovjek naprosto poželi prošetati tim lokacijama.

Bojan Damiš uspio je crvenom bojom donekle razbiti monotoniju priče. Detalj Ružice Borković privlači pažnju svojom jednostavnošću i ljepotom. Smirenim tonovima uvjerljivo djeluje motiv Željka Ovčara. Koliko je priroda čarobna i koliko je značajno vidjeti ono što gledamo, da bismo uspjeli kroz oko objektiva uhvatiti pravi trenutak, dokaz su fotografije Petra Sabola, Danijela Blažeke i Siniše Goluba.

Posebna čarolija emocije prisutna je na fotografiji Zorana Kolarića. Portreti Stjepana Hranilovića i Vjerana Petrovića intenzivnim bojama djeluju uvjerljivo i smjelo. Spontanost u prvom planu dio je priče Irene Nikolaus Jug. Razigranost boja dolazi do izražaja kod fotografija autora Ane Krčelić, Lore Tušek, Džeraldine Kuzminski, Nives Kocijan, Ivice Nikolića, Siniše Ludaša i Maria Totha.

Napraviti odabir fotografija u klubu velikih potencijala nije nimalo lak zadatak. Iskreno se nadam, da ćete u izloženim radovima pronaći neku poruku, osjetiti emociju ili možda samo na trenutak zalutati u neki drugi svijet. Svijet realnosti ili mašte – odabir je vaš! Meni se na koncu nameće jedno pitanje: Jesmo li, nakon svega, svjedoci crno-bijele prošlosti ili obojene sadašnjosti?’ (Biserka Sijarič, AFIAP, Fotoklub Lendava, Slovenija)

 

 

 

 

 

http://emedjimurje.rtl.hr/drustvo/fotoklub-cakovec-izlozba-clanova-na-temu-boja-ce-vas-oduseviti