Prvih 10000 fotografija su najgore ili zašto projekt 365

“The ‘why’ precedes the ‘how’. This, I believe, should be  the goal of all art” , Dan Winters, Road to Seeing

Koliko god mi možda smatrali da je fotografiranje čin nadahnuća, intuicije i trenutka on je zapravo rezultat dugotrajne pripreme koja (ne)svjesno nastaje i kuha se  u nama samima. Sva ona životna iskustva, interakcije sa ljudima, direktne, osobne ili indirektne (kroz konzumaciju (ne)umjetničkih sadražaja) a pogotovo koje su na nama ostavile traga postaju dio nas. Fotografiranje nije (samo) pretvaranje onog materijalnog što je pred nama  nego prvenstveno onoga što je u nama u fotografsku sliku. Smatram da bez obzira kojim vrstom fotografije se bavili i koji motivi prvenstveno zaokupljaju našu pažnju mi zapravo u fotografiji  radimo uvijek svoje autoportrete, istražujemo sebe u svijetu oko sebe, svjetlom slikamo svoj duhovni lik.

Ono što je u nama osim smo što je utječe na to što ćemo i kako promatrati i vidjeti utječe i na to da li ćemo uopće imati potrebu nešto uočavati i vidjeti i na kraju da li ćemo to dati na uvid drugima.

I polako dolazimo do Bressonovog citata o 10000 fotografija…. Ne radi se tu o tome da će prvih 10000 fotografija biti najlošijih ili da nijedna među njima neće valjati… I ne radi se tu o brojanju fotografija. Radi se o tome da je potrebno vrijeme, rad, učenje,  samo propitivanje  da bi se došlo do autorske fotografije, vlastitog prepoznatljivog vizualnog rukopisa koji će biti odraz vas kao fotografa. On će naravno biti inspiriran i prožet utjecajima kako drugih fotografa tako i svega onoga što unosite u sebe što tijekom života i postaje dijelom vas svjesno, nesvjesno i bez obzira zato jer to (uvijek) želimo ili ne.

Zašto onda moj projekt 365 i kakve veze on ima sa svime dosada napisanim ? To je prvenstveno svakodnevno oslobađanje sebe samog od kočnica i blokada da se nešto zabilježi ili ne onda kada se osjeti potreba i poriv. Fotografiranje zbog sebe samog. Ne-razmišljanje o tome da li ću se dopasti drugima.  Koliko puta ste imali ideju, nadahnuće, ili ugledali nešto što vas je dotaklo ali niste stali, izvadili fotoaparat iz torbe i okinuli? Jeli bi doista osjetili taj poticaj da on nije vrijedan realizacije?  Da, treba razmišljati o svojim fotografijama ali ne i o tome treba li ih realizirati ili ne.

Nastaviti će se….